Nema slika, samo 1500 riječi.

U srednjoj školi imala sam jedan zanimljiv hobi. Pisanje dnevnika. Četiri godine koje sam provela u gimnaziji većinu svojih misli i događaja zapisivala sam u dnevnik. Stalno mi je nos bio u tim bilježnicama ili rokovnicima i to mi je bio neki ispušni ventil kojem sam se uvijek vraćala. Znala sam napisati i po jedanaest stranica u danu. Ajme, koliko je tinejdžerski život zanimljiv. Da sad pišem dnevnik vrlo vjerojatno bi jedan dan jedva rastegnula na jednu stranicu. Dnevnik mi je bio najbolji prijatelj, barem sam to tako tada mislila, a ono u čemu mi je pomogao je ustvari da postanem najbolja prijateljica sama sebi i sama sebi dam dovoljno prostora da budem svoja. Ponekad mi dnevnik nedostaje pa se volim obratiti blogu i vama u obliku postova bez slika. Imala sam ih već nekoliko pa evo linka na prvi dio i linka na drugi dio. Ovo je, dakle, treće izdanje. Odavno su prošli dani kada je blog ustvari bio sinonim za online dnevnik, svi smo ga vjerojatno imali, ja sam ga također imala. I bilo je ljudi koje ja jako zanimalo što imam za reći. No jako mi je drago da sam ipak više voljela ovaj “ručni” dnevnik jer sad se mogu prisjetiti svega što sam proživljavala i osjećala.

Tjedan dana je prošlo od kad sam nakon nekoliko godina uzela jedan od dnevnika i krenula ga čitati. Pogodila sam točno u onaj dnevnik koji je pokrio moj prvi poljubac, moju prvu ljubav, moju operaciju i moje prvo slomljeno srce. Dakle, radi se o 2010. godini. Ne mogu vjerovati da je toliko prošlo.

Krenut ću od prvog poljupca. Prvi poljubac je nešto posebno u životu svake osobe. A onaj tko kaže da nije, izmišlja. To je senzacija koja je sama po sebi neobična i prije nego što to učinite po prvi puta vrlo vjerojatno niste ništa slično osjetili. Dakle, 2010. imala sam 17 godina. Uopće ne želim ulaziti u to u kojoj dobi bi se taj prvi poljubac trebao desiti, treba se desiti kad je pravi trenutak. Meni je bio pravi trenutak jer sam to silno željela isprobati, iako dečka s kojim sam se poljubila više nikad nisam vidjela. :)

Prva ljubav nešto je potpuno drugačije. Ona vas onako iznenada ulovi i prva ljubav je nešto što nikad ne zaboravite. Isto kao i kod poljupca to je osjećaj koji tada imate po prvi put i sasvim je neobičan i nov i obuzme vas totalno. Zbog toga se prva ljubav nikad ne zaboravi, a ja se mogu apsolutno složiti s tim. Nisam nikad zaboravila osjećaj ni ništa što se događalo, svaka sitnica mi se urezala u pamćenje i ostala tu zauvijek. Ono u što sam ja bila uvjerena svih ovih sedam godina nakon što mi se dogodilo i prvo slomljeno srce je da sam ja bila kriva za sve. Vrlo je lako u to povjerovati i kriviti sebe za stvari za koje ni najmanje niste odgovorni. To se ne mora nužno odnositi na prvu ljubav već na bilo koju situaciju u kojoj ostanete slomljeni. Ustvari je to bilo nešto što me na neki način mučilo svih ovih godina, ta moja nesposobnost da održim nešto za što sam smatrala da je trebalo biti idealno. I onda se vratim čitati taj dnevnik i shvatim – problem uopće nije bio u meni niti sam ja bila odgovorna.

Eto, to ljeto bilo je ljeto moje operacije, i okrutno koliko zvuči, ustvari sam ostala sama zbog te teške priče koja me čekala. (O tom iskustvu sam također pričala, možete pročitati ovdje.) Tko i zašto bi zamjerio nešto takvo djetetu od 17 godina, koje ima dosta svojih problema, nema smisla da prolazi kroz takve teške trenutke s osobom koja mu u tom trenutku ustvari ne predstavlja ništa posebno. Isto se dogodilo i sa svim mojim prijateljicama – cijelo ljeto nije bilo ni glasa od njih, a kad smo se na jesen vratili u školu kao da se ništa nije dogodilo.

Malo sam se odmaknula od teme (ili možda nisam), ali ono što ustvari želim reći je da prva ljubav, ma kakva bila i kako god završila, uvijek ostaje u našem sjećanju. I za njen završetak ne trebamo kriviti sami sebe, pogotovo ne sedam godina kasnije. #Iamfree

Idemo se vratiti u 2017. Iako sam sedam godina starija i mnogo pametnija, puno toga proživjela, dosta ljubavi promijenila – i dalje se ne snalazim u ljubavi kao što bi se to možda očekivalo. Ljubav je jedan predivan osjećaj koji život čini ljepšim, ali ujedno ga čini i poprilično teškim. Ljubav vas ponekad natjera da činite stvari koje inače ne bi, da živite život kao da ništa drugo osim nje ne postoji. Ne kaže se uzalud da nas ljubav tjera na svašta. Ja ne mogu reći da se suviše snalazim u ljubavi jer sam jedna od onih koji vole toliko da je to ponekad i previše. I očekujem da se mene previše voli natrag. Previše voljeti nije nužno loša stvar, ali je loša stvar kada si ne možete pomoći i separirati se od tog osjećaja kako bi druga osoba imala više prostora. Nebitno sad to, svatko bira način na koji će voljeti i ovo je način koji sam ja odabrala prije tri godine, koliko sam trenutno u vezi. Jako je teško sada promijeniti taj način iako bih ponekad to voljela. Voljela bih da volim kao normalna osoba, a ne osoba na ljubavnim steroidima. Vjerojatno bi mi bilo lakše. Zato kažem da je ljubav teška, jer koliko vam sreće donese u životu, donese vam i teških trenutaka i osjećaja koje po prvi puta osjećate jer istovremeno jako snažno volite, ali i prolazite kroz stvari koje niste planirali. #svejedobro #samosamrealna

Imam još neke misli o ljubavi koje bih voljela podjeliti s vama, ali mislim da trenutno nisam dovoljno razborita da ih uobličim tako da bi bila shvaćena. Za to ćemo pričekati četvrti dio postova bez slika.

Ovakve teme često pokrivam na Snapchatu jer mi treba neki ventil. Nedavno sam vam tamo pričala o prijateljstvu. Prijateljstvo je vrlo slično ljubavnoj vezi pa zato mislim da bi bilo zgodno popričati i o tom odnosu. Imati NAJBOLJU prijateljicu ili prijatelja zahtijeva gotovo podjednako truda i vremena koliko i romantična veza. S prijateljicom trebate biti u kontaktu, pronalaziti vremena za kave i provode i biti na raspolaganju kad god vas ona zatreba. Ima jedan problem u cijeloj toj priči kad studirate (u drugom gradu, dakle, putujete svaki dan), radite preko student servisa, imate full time job na internetu i imate vezu u kojoj volite na steroidima – nemate vremena za prijateljstvo. A nakon što odradite sve te obaveze i ostane vam maksimalno jedan dan tjedno slobodnog vremena – nemate ni volje za razvijanje takvog odnosa. Odnosa koji znate da nećete moći održavati niti davati svoj maksimum. Ne znam da li ste prepoznali, ali pričam o sebi. Koja nemam prijateljicu ni prijatelja, imam poznanike s kojima provedem neko kraće vrijeme u tjednu i ne gradim nikakve odnose. Hodam svijetom sama sa sobom i u najviše slučajeva to mi odgovara. Znam da imam jednog najboljeg prijatelja s kojim sam i romantično vezana, ali da li je to dovoljno kako bi osoba funkcionirala? Vi odlučite.

Ima trenutaka kada se osjećam totalno nepripadajuće ovom svijetu jer sam samotnjak i društveno čudna osoba koja se ne zabavlja na načine na koje se većina moji vršnjaka ili poznanika zabavlja. Zbog toga često ispadnem nepristojna ili čudna/neobična ili se ljudi pitaju kakva sam ja to osoba uopće? Dogodilo mi se više puta, a u posljednje vrijeme sam sve više svjesna tog svojeg nedostatka i dosta me brine. Sve je uredu s tim da si svoj i da imaš svoje stavove i mišljenja, ali postoji li granica koju se ne bi trebalo prijeći i ipak se prilagoditi jer to je ono što društvo radi?
Primjerice, imam vrlo, vrlo, vrlo, vrlo negativna mišljenja prema alkoholu i stanju u koje ono dovodi ljude. One ljude koje mislite da poznajete toliko dobro, u tom stanju možete i ne prepoznati. Nisam nikada čula da je alkohol donio ikakvo dobro ikome, nisam nikada to ni vidjela. Uvjerila sam se u svakakva zla koje su posljedice alkohola. I ne mislim da to izuzima osobe koje si “povremeno daju oduška” – nije potrebno biti alkoholičar kako bi se iskusile loše posljedice alkohola. Mislim da se moji stavovi prema alkoholu nikada neće promijeniti. A osobe koje me smatraju čudnom zbog toga slobodno mogu ne biti dio mog života jer takve ni ne trebam.
Osim alkohola tu su slična djetinjasta ponašanja koje osobe koje su već dostigle određene godine nikako ne bi trebale koristiti. Jako me pogađaju djetinjasta ponašanja osoba koje spadaju u tu skupinu ljudi, nikad si ne bi mogla priuštiti da budem zaluđena partijanjima i glupim, nezrelim, nepotrebnim ponašanjima u zrelim godinama.
Tu su i narodnjaci, teži, lakši, meni je svejedno, uz koje se jednostavno ne mogu opustiti i činjenica da se čak ni ne mogu prisiliti dobro zabaviti u takvom okruženju je ono što me ustvari pomalo brine. I Jelena Rozga. Koja nema poštovanja prema sebi ni drugim ženama.

Ponekad želim da se mogu promijeniti, da mogu postati neka bezbrižna curka koja bude se prilagođavala svim okruženjima i uvjetima, da me ništa ne muči, da imam nula briga u životu, da živim onako kako bi drugima najviše odgovaralo, da budem podložna, da sretna čekam svoj red.

Ali onda to ne bi bila Lucija. I ne bi postigla u životu toliko koliko je postigla, bez obzira na to što je bez nekih stvari putem ostala.

10 thoughts on “Nema slika, samo 1500 riječi.

  1. Draga Lucija, pratim te vec dugo sto se tice kozmetike i svega sto objavljujes, a sada si mi jos draza nakon ovog posta. Kao da sam sama sebe opisivala. Isto smo i stare koliko vidim. :) I sama se osjecam drugacije od onog kako se drugi ljudi tj moji vrsnjaci ponasaju. Tesko mi se uklopiti u ta neka “prijateljstva”, glumatanje i radjenje puno stvari na silu. Radje bih bila sama sa sobom neko se prilagodjavala. Znas onu “zasto da se uklopis ako si rodjen da se istices”?
    Ni u kom slucaju se ne zelim mijenjati, volim to sto imam drugacije poglede na svijet i drustvo , volim sto sam iskrena prema svima i sto se ne mogu bas sa svima druziti, bas zato sto sam rekla..drugacije gledam da dosta stvari i ne volim se pretvarati :) Samo budi takva i dalje, imas moju podrsku, ako ti to ista znaci <3

  2. Ma ništa od prilagođavanja, tvoj je život i živi ga kako tebi odgovara. Osuda će uvijek biti, uvijek će se naći netko tko ne razumije jer živi drugačije, to jednostavno tako funkcionira i to te ne treba zabrinjavati. Samo hrabro naprijed i diktiraj sama sebi svoje jer ti jedina znaš što je najbolje za tebe! #imanasjoš

  3. Moram priznati da me odusevio ovaj post,prepoznala sam se u nekoliko stavki.Bas si divno napisala,vidi se da je 1000% iskreno i iz srca!Ono sto bih ti voljela reci jeste(sto sigurno vec znas) da prijatelji odlaze i dolaze,i iz tog razloga se ne treba zamarati takvim odnosima.Porodica je uvijek tu i uvijek ce biti uz nas,to je ono najvaznije.A otkad sam prijatelje zapravo pocela posmatrati kao drugare,kao nekoga ko je tu da mi uljepsa odredjenu fazu zivota,puno se bolje osjecam i zivot mi je laksi.Ti si jako hrabra i osjecajna cura,imas punu podrsku i milijun pusa od mene!(:❤

  4. Neka misljenja nam se podudaraju.Ja sam isto osoba koja smatra da se nije nuzda napiti da bi se zabavio ali to nikom ne naticem na nos.Nek svatko radi kako zeli.Sto se tice glazbe,slusam sve i svasta,ni Rozga mi ne smeta samo sto sam starija vise nagonjem na neki hip hop,rep,stranu glazbu,zabavnu i td.U prijateljstva vise ne vjerujem.Svima si dobar dok im to odgovara a onda kad okrenu neku drugu stranu,zaborave i da postojis.Danas me jako smeta sto nemam drustvo.Ljudi te cudno gledaju ako ne izlazis i ne radis ono sto se ocekuje od tebe.Kao da postoji neko pisano pravilo sto treba a sto ne treba ciniti.Mi ljudi smo drustvena bica i prijatelji su nam jako potrebni.Barem da im se ponekad “izjadamo” uz kavu.Kad prodje vrijeme studiranja,studentski posao i npr. da taj decko ne bude vise sa tobom u vezi,gdje se okrenuti?Krene doba kuca posao-posao-kuca (ako ga nadjes)Dakle,smatram da ako ti je stalo do necijeg prijateljstva,drustva,naces i zrno slobodnog vremena da tu osobu ne izgubis.Jednostavno nismo dovoljni sami sebi. Da jesmo,ovaj tvoj post sad ovdje ne bi bio.

    1. Evo osvrnula sam se na većinu komentara u odgovoru na idući komentar, samo želim prokomentirati posljednju rečenicu – vjerujem da bi i da su stvari drukčije ovaj članak i dalje tu stajao, možda ne bi bilo ulomka o prijateljstvu, ali zapis kao takav bi postojao. Vodim blog već godinama i koliko god ljudi bilo u mom životu uvijek sam voljela ovdje staviti neki zapis, kao zamjenu za svoj nekadašnji dnevnik. Volim podijeliti ovakve stvari jer znam da me prati i dosta mlađih cura i pokušavam svoje životne situacije pretvoriti u nešto edukativno. Članak bi uvijek postojao :)

  5. Dobro je da si svoja, svatko zna sto mu odgovara i nema potrebe se prilagodavati necemu samo zbog drustva. Ali smatram da je lose sto ne gradis prijateljstva. Tolikooo puno gubis, a da nisi svjesna! Dakako, ne pricam o nekim povrsnim, nego onim pravim i iskrenim, s par frendica ili bar jednu koja/koje su tu uvijek za tebe i ti za njih. Ne vjerujem da se ne moze pronaci vremena za prijateljstvo, za kavu i razgovor preko moba, se uvijek nade vremena, ne mora to biti svaki dan, ali moze se pronaci, samo ovisi o tome da li zelis. Ja isto volim kao i ti, previse po meni, jako smo vezani i bliski, jaaakoooo, on za mene i ja za njega, ponekad mi se isto cini da je to previse u raznim situacijama koje sad necu pisati, ali meni su potrebne ipak prijateljice. Neke stvari one mogu razumijeti, on ne. Za neke stvari on misli da dramim, ali one ne! Skupa dramimo, preanaliziramo, skupa pricamo o nekim stvarima koje on ne moze razumjeti. Covjek je drustveno bice, ne moze biti sam. Toliki gubis s prijateljstvom i zao mi ne da nisi ni svjesna, sto da, nedaj boze, sutra prekines s deckom? Zelim reci da, gradi prijateljstvo, s odabranim osobama, makar to bila jedna, toliko usrecuje i cini zivot ljepsim! Barem pokusaj i biti ce ti lakse jer u situacijama kada te on nece razumijeti, prijateljica hoce, a ako i nece, biti ce uz tebe i ponekad ti objasniti stvari na nacin koji on ne zna ponekad. Probaj! Zelim ti svako dobro i eto, ako ponekad trebas razgovor, mozes mi se javiti :)

    1. Hvala na lijepom komentaru. Zelim se osvrnuti na tvoj i prethodni komentar, u kojem pricate kao da je pronaci prijatelja samo pucnuti prstima. Ja nisam ni u kojem djelu teksta rekla da striktno izbjegavam prijateljstva, ali i za pravo prijateljstvo treba pronaći pravu osobu, osobu koja vam dobro odgovara. Ja na žalost nemam neko stalno okruženje u kojem bi mogla naići na takvu osobu, kad naiđem vrlo vjerojatno ću izgraditi i prijateljstvo.
      Znam da su sve stvari relativne i da se može desiti da sutra ostanem sama, ali ne vidim razloga da žalim samu sebe zato što su se stvari poklopile tako kako jesu. Sve će sjesti na svoje mjesto kad dođe vrijeme, sigurna sam u to. :)

  6. Naravno, sve ce se posloziti kad treba i nije lako pronaci prava prijateljstva, ja sama sam ih imala mnogo koja su me razocarala i toliko su me povrijedile jer su ispale daleko od prijateljica…ali imam par njih zbog kojih je vrijedilo uloziti trud u prijateljstvo i kad sam mislila da si necemo odgovarati. Par njih za koje bi dala sve i koje cijenim do neba kao i one mene jer znamo koliko nije lako pronaci pravog prijatelja. samo bi ti zeljela jos reci, prijateljstva i zapocinju usputno, usputnim dopisivanjima, izlascima, razgovorima, usputnim kavama koje se s vremenom pretvore u dublje kave, dopisivanja i razgovore,samo se treba malo po malo otvoriti, naravno ako mislis da si spremna. Ponekad netko tko ti se cini da ti ne odgovara- ispadne da krije u sebi tu neku stranu koja ti savrseno odgovara, samo sto nije isplivala na povrsinu jer nije bio dublji odnos :). Stoga, sve dok ne das nekome sansu iako i mislis da si mozda ne odgovarate, neces znati da li je prava za tebe ili ne( ljubavno ili prijateljski). Stoga daj sansu uvijek svima, nikad ne znas jer ljudi te mogu ponekad toliko pozitivno iznenaditi, vecinom oni na koje nebi pomislila, naravno i negativno, ali i tu treba naci pozitivu, a to je, da bar znas ko je (ili nije) covjek.

  7. Dobro dođe koji ovakav post tu i tamo…
    Vidis, nikad ne bi rekla da si ti socially awkward osoba haha S tim u vezi, ja jesam. Nit imam decka nit drugi socijalni zivot. Imam te 2 najbolje prijateljice koje se odvajaju sve vise zbog svojih deckiju. Također, nemam toliko negativno mišljenje o alkoholu (bilo bi licemjerno to rec kad znam popit casicu tu i tamo) ali se nikad nisam dovela u stanje da ne znam di sam ili da se ne sjecam veceri sto je mojim prijateljima iznimno cool i nesto kaj moras iskusit. Eto to me odvaja od svih tih druzenja. ne sjecam se kad sam zadnji put otisla van. ljudi me ne zovu, a kad ja zovem, moja muzika nije njihova (jer ja nisam za cajke). takoder, mislim da ljudi misle da se ne mogu zabaviti ako ne pijem. sto je najveca laz ikad. i eto. imam osjecaj da puno propustam ali ne mogu protiv sebe sad.
    imam osjecaj da bi mi zivot bio ‘laksi’ kad bih imala decka, al jbg ni tu nemam srece :P

    xo Honey – blog Royal LifestyleTwitterInstagram

Odgovori na Karolina Tušek Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *