Životna priča: skolioza

Danas vam donosim jedan poprilično osobni post koji su zatražile čitateljice sa Šminkerice, ali ću ga ipak objaviti na svom blogu. Naime,prepričati ću vam svoje iskustvo sa jednom ružnom bolešću (ah, nisu li sve bolesti ružne) koja nosi ime Skolioza. Odmah bih željela napomenuti da ja nisam ni u kojem smislu medicinski obrazovana i da vam o ovome pišem na temelju svojeg petogodišnjeg iskustva, tokom kojeg sam naučila jako puno. Nadam se da će ovaj članak pomoći svim djevojkama i dečkima koji se susretnu sa skoliozom i koji su neodlučni oko odlaska na operaciju, a ujedno i njihovim roditeljima.

Za početak, da vam objasnim što je to skolioza. Skolioza je iskrivljenje kralježnice u obliku slova „s“  (ili obrnutog slova „s“, u mojem slučaju) ako leđa gledate sa stražnje strane. Ovako nešto:

slika1
Prema onome što je meni rekao doktor kojem sam išla na savjetovanje u jednu privatnu kliniku (jer mi je doktor u javnoj bolnici uvijek bio štedljiv na riječima), skolioza se događa zbog pre brzog rasta, a pre malo mišićne mase koja bi pridržavala kralježnicu. Ja sam u kratkom roku narasla jako puno, a još k tome bila jako mršava, i to je dovelo do toga da se moja kralježnica iskrivi.
Također, kada vam se iskrivi kralježnica, ona za sobom povlači i ostatak kostura koji je povezan sa njom, kao što su rebra i zdjelica. Znači, cijela konstrukcija vam se lagano iskrivi, što kasnije može dovesti i do oštećenja unutarnjih organa (ukoliko je skolioza jako izražena). Ako gledate skoliozu s pretklonom, izgleda otprilike ovako:

slika2

Ja sam također imala (i još uvijek je lagano imam) „grbu“ –ajmekakoružnariječ- na desnom dijelu leđa, iako ona nije toliko izražena kao što je to prikazano na slici. Zašto se ona stvara? Pa upravo zbog gore spomenutog, meni je kralježnica polako odlazila ispod desne lopatice, a rebra su se također iskrivila i uzrokovala stvaranje „grbe“.
Još jedan problem koji je vrlo lako moguć kod skolioze jest da vam se kralježnjaci počnu lagano rotirati, što također može dovesti do uklještenja živaca i sličnih tegoba (naime, meni se čak počela lagano rotirati u doljnjem dijelu leđa).

Ukoliko imate laganu skoliozu, i sada vas je uplašilo sve ovo što ste pročitali – odahnite! Moja skolioza bila je 63 stupnjeva po cobb. što je zaista veliko iskrivljenje. Operativni zahvat se najčešće prakticira od 55 stupnjeva na dalje, ako se dobro sjećam.

Skolioza se najčešće otkrije na sistematskim pregledima još u osnovnoj školi, tako da preporučam svim roditeljima da svojoj djeci tu i tamo provjere pretklon da ne bi bilo pre kasno. Moja obitelj se nikada prije nije susrela sa ovom bolešću, pa nismo bili ni svjesni da se kod mene nešto događa. U sedmom razredu otišla sam na prvi pregled na Šalatu, gdje su zaključili da je skolioza već dosta jaka i „poklonili“ mi prvu od ukupno tri ortoze koje sam nosila prije nego što sam se odlučila za operaciju. Ortoze su naj ružnija i naj odvratnija stvar vezana uz ovu bolest. Izgledaju otprilike ovako (ja sam svoju dobila iz druge ortopedije pa je bila nešto drugačija):

315_h
Radi se o čeliku i plastici u koju sam bila opasana 23 sata na dan. Nisam je nosila samo za vrijeme tuširanja. Zamislite kako je to kada djevojčica od 14-17 godina nosi ovo na sebi po cijele dane. Jadno, tužno, poražavajuće, loše za samopouzdanje. Ali sam je nosila. Nosila sam je non-stop u nadi da će biti bolje. Usprkos žuljanju, tiskanju, modricama. Mrzim ortozu iz dna duše.

Također sam krenula na fizikalne terapije, odnosno, dobila sam vježbe koje sam trebala raditi jednom dnevno. Vježbala sam. Ali što su godine više prolazile, meni je bilo sve teže leći na prostirku i jednostavno početi vježbati. Naime, počela sam plakati.

Tokom tog vremena, posjećivala sam i kiropraktičara (jako zanimljivo iskustvo!) te nekoliko puta otišla na masaže.

Sve dok jednog dana moj doktor nije završio jedan od regularnih pregleda s rečenicom „Do sljedeći puta malo razmislite o operaciji.“ Ja sam plakala, dragi moji čitatelji, od Zagreba do Brestovca i gotovo cijeli dan nakon toga. Veliki je to šok za mladu osobu, iako sam već nakon nekoliko vremena dobrog razmišljanja i savjetovanja sa različitim ljudima i stručnjacima shvatila da je operativni zahvat jedini i najbolji izlaz! Da sam znala koliko će mi biti ljepše, prvenstveno bez ortoze, vjerojatno bih već i prije razmišljala o tome.

I tako sam odlučila, Lucija će na operaciju, koliko god to teško i ružno bilo. 9.7.2010. godine, nakon 6 sati u operacijskoj sali, zauvijek sam se oprostila sa strahotama ove bolesti.

Kako je protekla cijela operacija?
Ugodna atmosfera u bolnici djeci će svakako popraviti raspoloženje, ja sam još uvijek u kontaktu sa nekoliko djevojaka sa kojima sam dijelila sobu – bok cure! <3
Prije operacije nisam imala nikakvih velikih priprema u bolnici (iako sam prije morala napraviti hrpu pretraga za anesteziologa), ali sam tokom cijelog boravka primala injekcije za cirkulaciju. Oko 21, s obzirom da sam u bolnici bila oko 3 tjedna, u trbuh (mjesto sam birala sama, a ovo mi je bilo naj zgodnije). One malo peku, ali nisu uopće strašne!

Meni su pristupali sa strane, ispod desne ruke, gdje se sada nalazi ožiljak od cca. 15 cm koji izgleda kao taaaanka crta i gotovo je neprimjetan osim na samom početku i kraju. Konci u rezu su organski, pa se sami raspadaju i to je razlog što je tako uredan. Nakon operacije probudila sam se sa nekoliko cjevčica u sebi – dren (naj odvratnija stvar ikada, mala cjevčica koju vam kroz trup pogurnu u tijelo kako bi uvlačila sukrvicu i ostale tekućine. Nju sam u sebi imala oko tri dana, kada ju je doktor jednostavno izvukao iz mene i zatvorio rupicu sa koncem. To je bila stvar koje sam se bojala naaajviše od cijele operacije. A gledajte, i dalje sam živa!), kateter (zaboravite na wc prvih tjedan, tjedan i pol), dvije infuzije, cjevčice s kisikom u nosu… Usne su mi bile strašno suhe i ispucane. Vjerujem da prizor za moje roditelje nije bio niti malo ugodan.

Ovako izgleda moja kralježnica nakon operacije (ovo je fotografija baš moje rendgenske snimke) – sedam šarafčića i jedna šipka od titana:

163485_1839426708460_1124183_n
Ali ne bi ja bila ja da sve to nije ispalo smiješno, jer mi je anestezija uzrokovala halucinacije. :D Naime, pitala sam mamu zašto sjedi na stolici i čita „Sensu“ i da mi još k tome s naslovnice maše debela teta. A mama nije radila ništa od navedenog! Također sam vidjela i nojevo jaje. Dobra stvar je da se ničega nisam sjećala, čak ni trenutaka neposredno prije operacije. Blackout.

I eto, nakon tri dana na intenzivnoj njezi, nespavanja, MINIMALNIH BOLOVA (jedina bol  je kad mi je bilo dosta ležanja na leđima pa su me sestre pomoću plahte okretale na bok, jer sam bila u potpunosti nepokretna, za sve ostale bolove dobivala sam dovoljno tekućina), puno hrane (na intenzivnoj sam jela jako puno), prebacili su me na odjel.

I onda je krenuo lagani oporavak, još uvijek sam samo ležala, ali sam radila na tome da se mogu sama okrenuti na bok, nakon tjedan dana su mi izvadili kateter, pa sam prvi puta ustala (i bilo mi je dosta dobro, mogla sam se prošetati nekoliko koraka), pa su me učili kako da se sama dignem iz kreveta (što mi je bilo strašno, jer se ja nisam ništa usudila sama) i onda sam dobila ortozu. Ponovno, ali ljepšu ortozu, i dražu. Ova je bila samo od plastike i bila je ugodnija od ovih prethodnih, a i toliko mi je pomagala da se nisam ni žalila. Ovu ortozu sam voljela. :D

Psihički, nisam bila jako nestabilna. Jednostavno sam prihvatila stvari koje mi se događaju, i znala sam da nemam drugog izbora i da će stvari nakon toga biti bolje. Preporučam svima koji se odluče za operaciju da nikad ne posustaju, jer će stvari uvijek na kraju dobro završiti. Plakala sam najčešće samo u trenucima kada su me posjetili roditelji, točnije mama, a pred svim drugim posjetiteljima sam se pribrala i pokušala im što manje otežati činjenicu da me gledaju ovakvu.

Nakon tri tjedna, pustili su me doma. Konačno! Hitna me prevezla do doma i ja sam bila jako sretna. Tog dana sam se prvi puta otuširala. :D Naime, mene vam je bilo jako strah svojeg reza i nisam ga željela ni pogledati. Mama me tuširala u potkošulji, a ogledalo u kupaoni sam izbjegavala. Također me tuširala na stolici jer nisam mogla toliko dugo stajati.

Osjećala sam se dobro, smjela sam sjediti do 20 minuta dnevno, ali sam bila doma i bilo mi je lijepo. Ne lijepo kao što bi mi bilo da nisam bila operirana, ali znate na što mislim.

I tako su dani prolazili, ja sam bila dovoljno oporavljena da u jesen normalno krenem u školu, i sredinom prvog mjeseca sam u potpunosti odbacila ortozu. Bio je kraj svemu. Sljedeći pregled najavljen tek za 2 godine.

Da se priviknem na normalan život trebalo mi je dugo. Desnu ruku (ispod koje mi je rez) nisam micala gotovo ni malo, a nisam se usudila ni sagnuti. Bojala sam se bilo kakvog dodira. No s vremenom sam zaboravila, i sad radim stvari koje ni prije nisam. Činjenica je da sam prvi trbušnjak od operacije napravila tek prije 4 mjeseca.

Sada imam malih problema jedino kod dugog stajanja (kada me boli donji dio leđa), dugog ležanja (kada me boli desna lopatica) i promjene vremena (kada me peče rez).

Mislim da sam sada ispričala sve što sam željela. Svaki detalj. Sve što smatram da bi moglo pomoći nekome vani. Makar jednoj osobi – moj cilj je ispunjen.

Svi oni koji se bore sa bilo kakvom bolešću, samo nemojte odustajati. Pogledajte koliko je toga iza mene, koliko borbe, tuge, sreće – a pogledajte gdje sam sada i koliko se toga lijepog dogodilo i što me sve u životu čeka! Vjerujem da me to iskustvo uvelike odredilo kao osobu, i da je to razlog zbog kojeg sam dosta brzo mentalno sazrila.

Čuvajte se, pusa!

 

Slični postovi:

15 thoughts on “Životna priča: skolioza

  1. Čestitam na hrabrosti, trudu te izlječenju te grozne bolesti…
    Ja imam skoliozu dijagnosticiranu prije dvije godine sa mojih 24. Bila na razno ranim terapijama, radila kućne vježbe, artoza ne dolazi u obzir u mojim godinama, ne smijem se udebljat, moram konstantno ojačavat mišiće, polako mi trne desna strana lijela, ključna kost mi je izražena jer cijela desna strana tijela pomaknuta, osjećam da se i zdjelica pomiće a dr.samo daju vježbe i terapije. PLivam i vježbam koliko mogu ali mi je sve gore…najgovri boliovi dok prerem kosu sagnuta…tada suze teku..Ako znadeš koga da mi imaš preporučiti ili dati neki savjet, odlično bi mi došao :)

    1. Koliko stupnjeva je iskrivljena kralježnica?
      Bojim se da će doktori, ako je tako strašno, predložiti operaciju, pogotovo zbog rotiranja i pomicanja ostalih dijelova kostura (a kasnije i organa).
      Ovo za pranje kose – mene još i dan danas boli ko ludo kad se ispravim nakon pranja. :/
      Znam da je vježbanje zamorno i iskreno nisam sigurna dal ono ima previše smisla.

      I po članku vidiš da sam isprobala sva alternativna liječenja i slično, ali na kraju ništa nije pomoglo. Tako da nemam ni jedan drugi savjet osim operativnog zahvata (i to JEDINO ako je skolioza jaka, odnosno, ako ima puno stupnjeva, da se ne uplašiš! Ljudi žive sa blagim oblicima skolioze kao i svi zdravi ljudi. :) )

      1. vidiš ja san jebeno opsesivan sa svojon bolesti , borin se sa skoliozon več 3 godine svaki dan i ako mije ista pomoglo to je trening istezanja, joga , spavanje u ravnom položaju, plivanje! . mislin da je napredak skolioze usko povezan sa fizičkin djelovanjem pacijenta , nesimetrija tijela , forsiranje desne strane tijela , npr ,plivanje to je simetrična vježba ,jer jednako radiš sa lijevon i desnom stranom tijela ,, napisa san ovo samo jer san uložio puno vremena i truda , i mislin da dobro razumijen prirodu ove bolesti , držte se čikovi ;P

  2. I ja ju imam :/
    Dijagnosticirana mi je na kraju 8. razreda i nosila sam ortozu 1 godinu i 8 mjeseci, također non-stop.
    Uz to sam još dobila i ortopedske uloške jer mi je desna noga kraća. Njih sam nosila s prekidima, a sad ih moram stalno nositi.
    Kralježnica mi se dosta ispravila, ali i dalje je ostao jedan dio koji se navodno nikad neće moći ispraviti.
    Mišići su mi puno jači na desnom dijelu leđa nego na lijevom (valjda jer sam se stalno oslanjala na desnu nogu), tako da donji dio lijeve strane leđa kad se dodirne dobije se osjećaj kao da mišića nema…malo čudno, znam :)
    Tih 2-3 mjeseca od prvog pregleda do dobijanja ortoze nisam mogla ni ležati, ni sjediti, ni stajati od bolova. Koljena su također patila. I prvih 7-8 dana mi je bilo jako teško sa ortozom jer sam imala užasne bolove. Nakon tih godinu i 8 mjeseci, nosila sam ju samo kad dođem iz škole i preko noći, pa nakon 6 meseci samo preko noći i onda mi je skroz skinuta.
    Danas normalno funkcioniram sa skoliozom, ili se bar meni tako čini :D
    Nepravilnost se najviše vidi na predjelu struka gdje mi je (gledano spreda) lijeva strana struka ‘zaobljenija’ nego desna, koja je malo ‘ravnija’. Skolioza se može vidjeti i na leđima, ali mislim da ju može primjetiti samo netko ko se ili kuži u to ili je prošao isto što i mi.
    Bolove u leđima i dalje svakodnevno imam, ali nisu strašni. Mada kad idem na masažu, onda me zna jako boljeti.
    Također mi veliku uloga igra madrac na kojem spavam – mekani madraci jednostavno nisu za moja leđa i jedva ustanem iz kreveta što od nespavanja što od bolova u leđima. Drugi me zezaju da spavam na ‘daskama’ :))

  3. I ja sam imala isti problem. Moja kicma na pocetku je bila iskrivljena 42 % i nakon par mjeseci krivina je postala veca. Da imam skoliozu saznal sam tek u 15 godini. Godinu dana sam isla na pretrage i na kraju sam se odlucila za operaciju,jer sam shvatila da se to povremeno krivi sve vise. Prozivjela sam skoro sve isto,ja nisam nosila ortozu jedino je to razlika. Proslo je mjesec dana kako sam se operisala,ranije sam imala veliku grbu na desnom ramenu,jer desno rame mi je bilo izboceno. Sada je sve supeer,operacija je prosla odlicno,poslije operacije prvih par dana je bolilo puno. Sada ne osjecam nikakvu bol. Polako se navikavam,isto tako imam strah od dodira. Moja kicma je sad ravna ,sto je najvaznije. Moja desna strana je ravna,mozda se malo primjeti kost,ali skoro pa nikako. Puno sam smrsala,nadam se da ce svremenom i to malo nestati…

  4. Evo ja kasnim godinu dana,hahha.Dijagnosticirana mi je skolioza un 5. razredu,a sada sam 7..Tek prosle godine sam dobila nalog da moramo pojačano vježbati,od strane ortopeda u Zagrebu.Ja nisam baš vježbala,to jest jedva uopće,i baš danas se jako kajem radi toga.Sutra imam pregled kod ortopeda opet nakon nekih otprilike 6 meseci što će mi biti tek drugi pregled,i stvarno mislim da ću dobiti ortozu.Iako po ovim prćama vidim da moja skolioza od 19 stupnjeva koja se sada vjerovatno puno pogoršala,nije ništa naspram vaših iskustava.No,ipak postoji taj jedan osjećaj u meni koji me čini jednak svima vama.Nadam se,da i ako dobim ortozu,to nebude tako traumatično iskustvo za mene.Hvala vam što ste podielile svoje priče te su one tako došle i do mene te se više nes osjećam samom.

  5. I ja isto imam skoliozu, dijagnosticirana mi je sa 13 godina kada sam bila na sistematskom pregledu. Prvi put kada sam dosla na pregled kod doktorice objasnila mi je ukratko sto je skolioza i rekla da se ne zabrinjavam da nije nista strasno i poslala me na vjezbe koje nisu bile od velike koristi. Nakon 6 mjeseci sam bila na pregledu na kojem me je poslala da slikam kraljeznicu koja je tada bila iskrivljena 36 stupnjeva a zatim je dosla ona ruzna sprava-ortoza. Ispocetka je bilo grozno,bolovi u desnoj lopatici i donjem dijelu leda.Nosila sam je danju i nocu, medutim nije previse djelovala. Malo sam se raspitivala i cula za doktora Kovaca koji operira skolioze te zakazala pregled. Na prvom pregledu mi je objasnio gdje bi mi ugradio sipke i koliko bi mi zivot bio kvalitetniji poslje. Rekao je da dobro razmislim i da se javim ako se odlucim za operaciju. Lista cekanja je jako duga, ja sam htjela platiti materijal da me operira sto prije jer je to moguce,ali mi je rekao da moram doci do neke 18.-19. godine kada cu prestati rasti. Sada u 6. mjesec bi trebala biti operirana. Prije dvije godine kada sam kod njega bila skolioza mi je presla 55 stupnjeva. Sada sam jednom tjedno u fizioterapeuta koji mi pomaze ojacavati misice i razgibavati se pravilno.
    Lux Lucis hvala ti na ovom clanku ohrabrila si me ;)

  6. Ovo je stvarno dirljiva priča.

    Najviše mi te bilo žao kada si pisala o efektu kakav je ortoza imala na tebe kao curu u pubertetu. Ne želim si ni zamisliti kakva su druga djeca bila prema tebi, jer to često ide tako da se svi traže pa druge vrijeđaju gdje god stignu i na temelju čega god.

    Jako mi je drago da si se oporavila od operacije i da eto više ne moraš nositi tu strašnu ortozu! :)

    Meni je dijagnosticirana blaga skolioza, također od prebrzog rasta i previše ležanja na istoj strani (za glupim laptopom), ali se od dijagnoze nije ništa mijenjalo i ne patim ni od kakvih bolova jer sam jako često u teretani pa se eto spremam već sad za starost. :D

  7. Najbitnije je da si to riješila.. Znam i sama koliko sam bojažljiva i sve da treba hrabrosti za tako nešto iako je drugima to banalna stvar. Samim time što sam išla u Medicinsku me još više strah i tih katetera i svega, baš svega.. jedini razlog zašto ne gledam Uvod u Anatomiju jest zato što sam bila hipohondrična.

    Svaka ti čast za ovo i nadam se da je sada sve super :) Ortoze su gadna stvar, radim sa njima i vidjela sam sve moguće i moram ti reći da je ovo tvoje još okej za razliku od nekih koje sam vidjela. Što se tiče boli u donjem dijelu leđa od dugog stajanja i ležanja, to se i meni događa ali smatram da je to normalno. Ja recimo imam na leđima kvrgu od rođenja koju su rekli da ne treba dirati ako ne smeta i meni nije smetala, pa nedavno je, a sad opet ne smeta osim što izgleda bljaki kada se sagnem, ali za sada mislim da ne treba dirati :)

    Svi mi previše sjedimo/ležimo, a premalo se krećemo. Strava je sada…

  8. moram te pitati, ideš li u teretanu?

    naime, s obzirom da se borim s viškom kilograma sinulo mi je da bih trebala…jedna od vježbi koje želim prakticirati su i čučnjevi s onom šipkom (eng, squat rack)…ali strah me da nešto ne upropastim

    p.s. operirala sam skoliozu pred 11 godina

  9. Hej, imam 20 godina i javljam se samo da kazem kako sam bila prije par mjeseci na operaciji skolioze (iskrivljenje gornje: 60 st, donje: 40 st) kod doktora Kovača u Zagrebu i mogu reci da sam doista prezadovoljna rezultatima i cijelim iskustvom, od dragih i pazljivih sestara i fizioterapeuta koji su vam na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noci, sve do samog doktora Kovaca. Krivina je potpuno ispravljena, vec se bavim sportom bez problema, a bolova vise nema. Pola zivota sam strahovala od operacije i odgadala ju, no doista profesor Kovac je izvrstan doktor, s iskustvom od preko 3000 operacija, sve sa pozitivnim krajnjim ishodom. Naime, ja sam operaciju obavila u privatnoj bolnici Arithera (u kojoj vec neko vrijeme doktor Kovac operira) jer sam tamo mogla odmah stici na red za operaciju, umjesto da cekam par godina da me pozovu u Dubravu. Mogu reci da je Arithera vrhunski opremljena, u njoj rade sami strucnjaci i bolje mjesto nemogu preporuciti!
    Ako imate bilo kakva dodatna pitanja slobodno mi se javite na mail: savannah.alen5@gmail.com

    Lijep pozdrav! :)

    1. Samo da napomenem, nije potrebno plaćati da bi dobili dobar tretman ili brzo došli na red. S mojim stupnjevima operaciju sam na Šalati čekala manje od 6 mjeseci jer je u pitanju bila “hitna” operacija. Tako da, oni uvijek dobro procijene da li trebate operaciju čim prije ili možete i čekati. :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *